Premijera predstave “Ne daj se, generacijo” 8. marta u Pozorištu mladih Sarajevo

U Pozorištu mladih Sarajevo intenzivno teku probe za novu premijeru, praizvedbu teksta “Ne daj se, generacijo” autora Alena Muratovića.

Projekt se realizuje u koprodukciji Udruženja Moje pozorište i Pozorišta mladih iz Sarajeva. Predstava je autorski rad Marija Drmaća i Alena Muratovića koji će se također naći i u glavnim ulogama. Praizvedba teksta “Ne daj se, generacijo” svoju premijeru doživjet će osmog marta 2024. s početkom u 20 sati. Reprizna igranja predviđena su za deveti i 29. mart.

Radnja prati priču o dvije prijateljice koje su nerazdvojene dugi niz godina. Tekst u osnovici tretira temu prijateljstva. Svakodnevnica i preživljavanje uz stereotipne, nametnute forme osobama treće dobi. Želja za iskorakom, neprihvatanjem standardizovanih obrazaca junakinje ove priče odvodi na novo i nepoznato putovanje. Odbijanjem konvecionalnosti dolaze do iskustava koje ih mijenjaju i život čine uzbudljivijim. Upuštaju se u avanture koje im omogućavaju iznenađenja. Otkrivaju život za kakav su mislili da je iza njih.

Mario Drmać i Alen Muratović predstavljaju nam se u ženskim likovima Bebe i Ruže. Ističu da im je istraživanje ženskih karaktera provokativno i intrigantno. Također ističu da su u prošlosti imali iskustvo u radu sa ženskim likovima u predstavi “Kokoška” Nikolaja Koljade i da je to jedna od polaznih tačaka za rad na ovom projektu.

“Ispitivati nešto dijametralno drugačije od sebe je uvijek izuzetno zanimljivo za glumačku umjetnost. Ovim tekstom i radom na samoj ulozi htio sam probati shvatiti i razumjeti majke, supruge, prijateljice, a i sebe. Oduvijek sam fasciniran ženskim spolom. Mišljenja sam da su žene odlučna bića, hrabra, potpuna i stvarna. Sve ono što često nedostaje muškarcima. Nisam za isključivost bilo koje vrste, ali ženama bih dao prednost u ovakvim kategorijama. Kada to kažem mislim na njihov pogled i tretiranje samog života i odnosa prema njemu.

Mislim da osobe ženskog spola imaju zrelost koja je naravno data i muškom spolu, ali da su mnogo ranije svjesne toga u odnosu na muškarca. Sa druge strane ranjivost i bol koja prirodom samog života dolazi također su, po mom mišljenju, kod žena izraženiji. Mišljenja sam da kroz ovaj proces barem malo mogu prići shvatanju žene i prirode njenog postojanja”, rekao je Alen Muratović, koji ističe i da je predstava “Ne daj se, generacijo” okarakterisana kao tragikomedija, žanr koji ga najviše zanima u teatru jer je najbliži onome što sam život nosi.

Mario Drmać je naveo da živimo u nekom brzom vremenu. Dani godine, stvari i ljudi kao da jure, vrijeme u kojem najmanje imamo vremena iskreno za sebe.

“Kad na trenutak zastanemo, razmišljamo o narednom potezu ili pokušamo riješiti neki problem, često naše misli odlutaju u duboku mladost i prisjetimo se nekih stvari kako su naši stariji prijatelji, obitelj, savjetovali nas i pronalazili rješenja. To su sile mladosti kojima sam se divio i izgledali su mi neuništivo. Puni duha, humora, ljepote, borbenosti i iskrenog prijateljstva. Oni su bili kao ‘legende’ koje su pričale svoje neustrašive priče sa bezbroj putovanja, bezbroj duhovitih dešavanja pa makar i lagali. To su činili najbolje i oprošteno im je. Generacije koje su zaslužne u mom odgoju poput čitanke ili dobre knjige.

Zaslužni za moj odabrani put, sijenka na mom životnom putovanju. Gdje su oni sada? Kao da u ovom ludom vremenu sve ih je manje i manje. Upravo su likovi predstave ‘Ne daj se, generacijo’ Ruža i Beba crtice moje mladosti. U ta dva lika kao da su satkane i uheklane sve osobe iz moga djetinjstva. Neko kome sam se divio i oduševljavao i ko je davao podstrek. Svako bi poželio ovakvog prijatelja poput Bebe i Ruže. I to je ono za čim ciljano idemo. Da se zapitamo kuda jurimo i koliko imamo iskreno vremena za prijatelja i kome se požaliti u najtežim trenutcima. U ovim godinama Često razmišljam kako upravo takvih generacija, skupova, druženja ima sve manje i manje. I mnogo nedostaju. Roditelji su nam pričali priče o njihovim ‘legendama’, osobama koje su im životni put pokazali, generacije roditelja prenosili su priče na nas, a mi, glumci ove predstave, želimo ovom ‘brzom svijetu’ prenijeti jedan trenutak prijateljstva i radosti za životom i stvarima i željama za koje nikad nije kasno. Uskočite u kostim, stupite na scenu. Dočeka vas partner, kolega glumac, a u vama se probudi čitav jedan proživljeni svijet mladosti i stvori se radost igre poput djeteta. Zar nije to čar glumca na sceni?”, kazao je Drmać.

Ostatak autorskog tima čine: Adisa Vatreš Selimovič (scenografija i kostimografija), Hamdija Salihbegović i Nedžad Merdanović (muzika), Nirvana Žiško (dizajn plakafa), Imrana Kapetanović (Nirvana Žiško) i Maja Talović (šminka i maska).